4- D samopoimanje, mozak i treptaj oka

Svijest o prostor- vremenu, svjetlosnoj dimenziji, davnoj Ujevićevoj protegi u kojoj trajemo



Prostor i vrijeme su pojmovi koji već tisućljećima zaokupljaju ljudsku misao, a svojom nespoznatljivošću za ljudska osjetila navode ljudske umove na maštanja. Salvatore Dali je naprimjer nacrtao svoju viziju prostor- vrijeme.
Da je prostor oko mene je zakrivljen i da nastaje pokretom planete na kojoj sam rođena, je istina koju sam spoznala promatrajući jedrilicu kako polagano nestaje iz mog vidokruga. Svako živo biće sudjeluje u stvaranju svoga vremena je tvrdnja koja mene, kao živo biće, navodi na razmišljanje o vremenu. Da svojim osjećajem za ritam, iako nesvjesno, svaki čovjek potvrđuje svoje postojanje u prostor- vremenu, je još jedna tvrdnja o kojoj isto tako razmišljam.
Dok sam sjedeći na obali mora spoznavala zaobljenost prostora istodobno mi je moja misao o tome dokazivala da svjesno sudjelujem u tom događaju i to je bio trenutak kada sam uistinu spoznala prošlost, sadašnjost i naslućivala budućnost. Jedrilica mi je polaganim nestajanjem iz vidokruga to i potvrđivala. Tada sam ustala i počela koračati pjeskom uz more. Lagani vjetar mi je pružao otpor i ja osjetih kako si svakim novim korakom oslobađam prostor u kojem se pokrećem. Počeh se svjesno "probijati" kroz nevidljive čestice zraka koji me je dodirivao. Nova misao mi prođe kroz glavu, ja svojim pokretima zaobljujem prostor oko sebe i svakim novim korakom potvrđujem vrijeme potrebno da stignem do kraja plaže. Prostor i vrijeme su se u treptaju oka spojili u spoznaju i postali protega u kojoj trajem.
Prostor- vrijeme nesmijemo upoređivati sa dobro poznatim i nama jednostavno spoznatljivim dimenzijama visina, širina i duljina, dimenzijama koje spoznajemo gledajući zalazak sunca na obali mora, pomoću kojih se snalazimo u gradu u kojem smo rođeni, u našoj dnevnoj sobi, ili parku po kojem se šećemo.
To je dimenzija koja obuhvaća trenutak i nas u njemu, alkemijski treptaj oka, ono naše vječno razmatrano "sada", trenutak kao most između prošlosti i budućnosti, most na kojem se rijetko svjesno zaustavljamo.


Iskra života. 

Duboko u nutrini se krije iskra spoznaje.  Očima je istinska ljepota ne vidljiva. Zatvaram oči,iza spuštenih trepavica očima duše i srca vidim Heraklitovu istinu, neugasivu vatru života. Titraji prošlosti izviru iz misaonog režnja. Zatirala je misona silueta neopisivog, neusporedivog i nedodirljivog u meni, nedokaziva, a postojana  moja utjelovljena duša. Njene osjetljive oči me vode kroz tminu podsvjesnoga,  uvode je u odaju ogleda i odjeka. Tu vidim zaboravljene osjećajne slike, čujem šumove srca, zvukove prohujalog života. Tonovi sonate odsanjanih snova, kao uzdah novog snoviđenja, me odnose u zelenu oazu, u zagrljaj svjetla. Očima duše razotkrivam zatomljene tajne srca. Naslućujem ugasle čežnje, želje i čuđenje. Srcem se bolje vidi, čujem misao Malog princa. Srce pamti osjećanja, duša ih oblikuje u sjećanja.  

. 

Prva jutarnja kava, poezija zbilje... trenutak u kojem se zrcali vječnost... boja tišine ubrizgana u misaonu sliku, u ljepotu davne uspomene...

Došao si tišinom... govorio si tišinom... užgao ognjilo patosa tišinom... očima duše vidjeh tišinu u tvojim očima... zaogrnuta sjajem tvoga pogleda uranjam u kovitlac sjećanja… stojim na ušću Neretve… promatram horizont djetinjih mahnitanja… obzor davnih sanjarija… privid kamenog grada i naše buđenje u ljubičastom snu… u iluziji blješti drevno proročanstvo utkano u smrt zvijezde… umire samo što je lijepo… šapućeš glasom razbijenog lutka dolutalog iz galerije uspomena… jezikom vjetra u krošnji breze na obroncima vremena…
Sunce se ogleda u moru žudnji… oceanska pučina blješti rađanjem novog svijeta… na obzoru titra elegija nestajuće tišine… svjetlost bojom vjenčanice ovjenčava dan… sklada odu radosti dolazećim zbivanimja…
Pamćenje oslikava bjelinu istine... u prizmi uma se iskričava prolaznost prelama u rapsodiju nastajućih boja... u apstrakciji željene stvarnosti blješti ognjište želja… snovita Vestalka bdije na vječnom vatrom poetike umiranja i rađanja trenutaka… razigrana Venera nad plamenom ljubavnog žara… nad oltarom snovitih buđenja…
Na rondou rastanaka vjekuje blogoslov bogova… nevidljivim mačem režu gordijski čvor tuge… niti melankolije slijevaju veselu u bujicu ponovnih susreta…
U iluziji dana poslije umiranja svijeta vidim beskonačnost u konačnosti ovozemaljskih tijela... tek sanjanu boju u kristalima svete krvi... u bjelini izrastajuće ljepote zrcaljenje nedohvatne vječnosti... u Alephu odraz širećeg univerzuma snovitosti... u titraju graničja između klijetki i predklijetki osrčja  bezvremenost našeg putovanja kroz vrijeme... našeg postojanja u bojama  nepostojećim na paleti obićnosti... Prva jutarnja kava, ponavljajući obred sretne budnost.


Vremenska koordinacija pokreta

Naša sposobnosti pokretanja u svakodnevici proizlazi iz ritma, dinamike i vremenske koordinacije vidljivih pokreta naših ruku i nogu uz pomoć besprijekornog djelovanja našeg središnjeg nervnog sustava tj. mozga i leđne moždine.
Naše tijelo je živuća materija puna energije koja svojim titrajima održava život u nama. Živeći život naše tijelo svojim ćelijama igra nijemo, za nas nečujno, kolo.
Naš mozak, dirigent i koreograf tog vječnog plesa, je građen od vječno titrajućih neuroćelija koje određuju ritam i dinamiku našega života.
Iz svake neuroćelije u mozgu se šire živčana vlakna na čijim završetcima se nalaze sklopke koje usmjeravaju titraje na druge ćelije. Zamislimo ta vlakna ka dirigentsku palicu u našoj glavi koja se pokreće potaknuta izazovima koji stižu u neuroćelije iz samoga tijela, te poticajima koji do njih stižu iz svijeta oko nas preko vanjskih osjetila ili je izazvan našim mislima. Što više poticaja stiže u njih, one svojim titrajima ostvaruju više međusobnih puteva kojima se povezuju. Tako se u našoj glavi širi mreža mogućnosti našeg svrsishodnog djelovanja.
Ritmično- dinamička koordinacija pokreta se, potaknuta treperenjen neuroćelija i njihovih vlakana, iz mozga preko leđne moždine širi našim tijelom slično tonovima neke melodije i potiče ćelije u cijelom tijelu na ples. Njeno djelovanje se poboljšava ponavljanjem nadolazećih poticaja u mozak. Što više podražaja ulazi u mozak, njegove ćelije titraju sve brže proizvodeći više energije koja se širi vlaknima. Taj rad rezultira nastajanjem novih nervnih puteva i većim umrežavanjem mozga, usavršavanjem njegove djelotvornosti i povećanjem naših sposobnosti.
Svjesnim sudjelovanjem u pokretu utječemo na odluke mozga iz kojih proizlazi ritam koji se onda širi cijelim tijelom.
Ritam je načelo vremena, pa su koordinirani pokreti tijela dokaz dimenzije prostorvremena u kojoj trajemo, a ujedno dokazuju i povezanost desne i lijeve strane našega tijela, sjedinjenje rada polutki našega mozga.
Koordinirani rad tjelesnih struktura je od samog početka nastajanja vrste prisutan u nama, počevši od arhaičnih refleksa do evolucijom razvijenih mogućnosti homo sapiensa da se svjesno pokreće. Naš hod je rezultat te vremenske koordiniranosti rada našega mozga, lijeva noga i desna ruka se uvijek pri koraku pokreću istovremeno.
Vremenska koordinacija pokreta, koje mi u svakodnevnom životu nismo svjesni, ostvaruje i usklađenost pokreta tijela s našim bioritmom, disanjem i otkucajima srca. Ta usklađenost se najbolje osjeća kod trčanja, plivanja ili plesanja, a najmanje pri navikom izvedenenim svakodnevnim pokretima.
Nažalost mi izvodimo svakodnevne pokrete obično zbog radnje koju obavljamo pa tako i bez svijesti o samom pokretu. To je često razlog da zaustavljamo disanje, gubimo ritam i dah, smanjujemo obim pokreta, a na taj način se smanjuje i broj poticaja koji stižu u mozak. Titranje neuroćelija jenjava, ona melodija koja poziva ćelije tijela na ples gubi snagu, a mi gubimo osjećaj za vremensku koordinaciju pokreta.
Spoznavši svoj ritam i koristeći se njim mi iz pokreta u pokret ostvarujemo vremensku koordinaciju i sudjelujemo u nastajanju našeg prostorvremena.

Mozak i treptaj oka

Mozak, potaknut izazovima koji u njega stižu, sam mjeri vrijeme i određuje prostor naših pokreta. Mi za to djelovanje mozga nemamo osjetila, ali iako u svakodnevnom životu to ne osjećamo trebali bi barem pokušati prihvatiti činjenicu da je svaki pokret našega tijela proizašao iz prostorvremena, dimenzije u kojoj živimo.
Što je ili koliko traje vrijeme između podražaja, njegove spoznaje, naše odluke na reakciju i samog reagiranja mozga na podražaj?
Zaključili smo da Vrijeme koje mi doživljavamo kao sadašnjost i nazivamo vremenom u kojem živimo nije prava dimenzija vremena koju naš mozak spoznaje i obrađuje u svojim procesima. Ovdje moram naglasiti da se u ovom slučaju radi o procesima u mozgu koji se odvijaju bez našeg svjesnog sudjelovanja.
Mozak, primivši poticaj iz vana djeluje samostalno i prepoznaje samo trenutke, onaj presudni treptaj oka u kojem počinje pokret. Mozak arhivira te trenutke iz kojih, za našu svjesnu spoznaju, kao film teče naš proživljeni život. Svaki prošli trenutak je za mozak već prošlost iako naša svijesna spoznaja to ne prihvaća kao činjenicu. Naša svjesna spoznaja nam omogućava da se to vječno titranje, u našim glavama, pretvara u slike koje mi pamtimo kao događaje i nazivamo vrijeme.
Našoj svjesnoj spoznaji ipak ostaje nešto skriveno, a to nešto je i u znanosti još uvijek neodovoljno shvatljivo. To je naša nemogućnost spoznaje prelaza naše pasivne izručenosti vremenu u aktivno stvaranje vremena. Mi smo, kao bića koja čuju, vide i spoznaju ovisni o međusobnom djelovanju osjetila i mozga. Ti za nas neosjetljivi procesi između mozga i osjetila su uzrok da mi pasivno, slično radiu, televiziji ili computeru primamo i registriramo podražaje iz okoline, bez mogućnosti aktivnog sudjelovanja ili kontrole njihovog ulaženja u našu svijesnu spoznaju.
Ta izručenost našoj unutarnjoj građi se mijenja u trenutku svjesnog reagiranja na vanjski podražaj. Iako to neosjećamo mi u tom trenu postajemo aktivni sudionici u tijeku vremena. Sam trenutak aktivne odluke, spoznaja podražaja je također ograničena vremenskim intervalom koji kao da je, nevidljivom rukom nekog čarobnjaka, programiran u našem mozgu. Taj trenutak je od strane neurofiziologa izmjeren konvencionalnim metodama i traje oko tri sekunde.
To je takozvani alkemijski treptaj oka, koji je doista neponovljiv. Trenutak do trenutka, tisuće, milijarde takvih aktivnih, ali neponovljivih trenutaka čine rijeku vremena koja teče u nepovrat.
U svakodnevnom životu mi jednostavno nespoznajemo taj trenutak i to je dobro za tijek naših pokreta i za naše sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima.
Hod je nešto tako svakodnevno i samo po sebi razumljivo, pa mi jednostavno hodamo ne razmišljajući o trudu i sposobnosti našeg unutarnjeg koreografa, koji nam tu sposobnost i omogućava.
S plesom je drugačije, plesne korake moramo prvo naučiti sjedinjujući u sebi svoj ritam i ritam melodije koja nas poziva na ples. Kasnije se na prve tonove Tanga u našem tijelu uistinu budi uvijek isti ritam i mi tada možemo u mislima i plesati. Naš mozak je zapamtio melodiju i odredio vremenske intervale iz kojih proizlazi naš ritam za ples, odredio obim plesnih koraka i mi onda nerazmišljajući izvodimo dva koraka lijevo, jedan desno. Pri tome nam se pričinja da čim čujemo melodiju istovremeno počinjemo plesati, ali to nije baš prava istina.
Vrijeme reakcije našeg tijela na neki vanjski podražaj, spoznaja tog trenutka, je već godinama, obljubljena, mjera u psihologiji pa i drugim različitim područjima testiranja čovjekove spretnosti, osobnosti i fizičkog i psihičkog zdravlja.
Primjeri za te reakcije su pokret šake pri propuštanju nekog predmeta kroz nju, nogu na znak za start kod trke na 100 metara, zaustavljanje auta pri crvenom svijetlu semafora, ali i buđenje osobnog ritma tijelu pri prvim zvucima neke dobro poznate melodije.
To su jednostavne reakcije tijela pokretom na vanjski podražaj, što znači navrijeme stisnuti šaku, u pravom trenu potrčati ili pritisnuti pedalu kočnice, ali one nisu prirođeni refleksi, njih moramo prvo naučiti. Za razliku od prirođenih refleksa koji se odvijaju posredstvom leđne moždine, naučene reakcije na podražaj proizlaze iz našeg mozga. One postaju refleksne tek uvježbavanjem koordinacije rada naših osjetila s našim svjesno izvedenim pokretima. Iz njih se s vremenom razvijaju navike kojima se nesvjesno, ali aktivno služimo.

Kao rijeka

Bježala sam od navika, od budućnosti u celofanu, iz ništavila. Bježala sam iz praznine. Praznina ne postoji rekoše mudraci. Bježala sam iz velikog ništa, iz krletke nebitnosti, iz sužanjstva besmisla. Iz ništa ne može nastati nešto.  Osjetih strah. Nestajala sam. Mučnina se širila nutrinom. Zabluda svijesti, bijeg od običnosti i lucidan san. Stalna ustrašenost ni od čega. Iza osmijeha skrivah žudnju za nečim bezimenim. Raslo je u meni, bujalo snagom južnog vjetra i mirisom doline rijeke. Zelene.

Danas znam, onda nisam znala. Nisam bila svjesna besmisla. Ispod privida apsurda pokušah utjeloviti smisao, razotkriti tjeskobu, ispuniti prazninu, paničan strah od dolazećeg. Shvatih, nisam živjela trenutak. Proganjala me prošlost. Bježala sam u bezvremene noći,  u odsanjanu budućnost koja je odmicala ostavljajući za sobom  stazu bez znakova. Lazur noći nije donosio spokoj. Oćutih užas pokušaja življenja u nedohvatnom sutra, praznu tišinu velikog ništa. Bilo je to prazno vrijeme.  Boja vjenčanice kojoj svjetlost kiti mladi dan je brisala obrise stvarnosti. Dan je nestajao u maglovitom prividu ničega. Iznanada u zbilji osjetih okus davnog sna. Vidjeh ono što sam do tog trena samo gledala.  Očima se gleda, očima duše se vidi tišina. Začuh zvukove praznine.

Sjetih se Borgesovog stiha

Pripovedaju da je Odisej, sit čudesa,
zaplakao od ljubavi videći obalu Itake
zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake
sva od zelene vječnosti, ne od čudesa.
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.

 i vidjeh Odiseja kako se vraća na Itaku.

Na horizontu snova, tamo gdje želje razbijaju tišinu neka zalutala barka spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja. Ruke mjesečine raspletoše kose anđeoskog sjaja, a nebesko glazbalo dotknuto Neptunovom rukom zatreperi poezijom drevnih oceana.  U na obroncima doline zelene rijeke je dozrijevalo grože. Oćutih okus nektara na usnama. Osjetih promjenu ritma srca. 

Osjetih promjenu ritma srca. Postojanje vremenskog intervala koji nesvjesno koristimo pri čitanju, slušanju, ali i pri spoznaji mirisa i okusa, pri ostvarenju ritma kod muziciranja ili plesa, pri uvježbavanju reakcija tijela u sportu i vožnji automobila u gradskom prometu. Ritmičko dinamička samoorganizacija unutar neurona našega mozga, ona nevidljiva ruka nekog čarobnjaka, koja usmjerava djelovanje našeg mozga i kratkoća tog vremenskg intervala nam pomaže u situacijama u kojima smo ugroženi, ona je uistinu nekada spasioc našeg života, ona je izazvana emocijama, ali mi još uvijek ne spoznajemo da je to uistinu jedini aktivni djelić našega života, naše prostorvrijeme, protega koju svojim reakcijama na vanjski podražaj sami stvaramo.

Da, u jednom naizgled nevažnom treptaju oka dogodila se ljubav. Mozak je dotaknut njenim izazovima počeo drugačije djelovati.